Pojava ove izuzetno vrijedne knjige u tom je pogledu doista veliki nakladnički i urednički poduhvat, ali i autorski poduhvat preko 7.400 liječnika koji su nakladniku dali na uvid sve ključne informacije o svom životu i radu.

Liječnička profesija danas

U svim kulturama i društvima, tradicionalnim i suvremenim, liječništvo predstavlja relativno dobro plaćeni i visoko štovani poziv.

U predodžbama običnih ljudi tradicionalni su liječnici - iscjelitelji, čarobnjaci - vračevi, šamani - smatrani inkarnacijom nadnaravne, božanske dijagnostičke providnosti i iscjeliteljske volje.

Težnja k romantičnoj i idealističkoj interpretaciji liječničke profesionalne povijesti, sadašnjosti i budućnosti zadržana je u "medicinskom plemenu" tijekom cijelog devetnaestog i dobrim dijelom dvadesetog stoljeća -u razdoblju najvećih medicinskih otkrića i njihovih dijagnostičkih, terapijskih i rehabilitacijskih primjena.

Težnju ili sklonost liječnika romantičnom tumačenju povijesti liječništva ovako je opisao čuveni povjesničar medicine Henry E. Sigerist u svom klasičnom djelu Medicina i ljudsko blagostanje (Medicine and Human Welfare) iz davne l941. godine:

"Sve su profesije sklone veličanju vlastite prošlosti. U antici se vjerovalo u božansko podrijetlo medicine. Mi činimo sasvim isto. Tijekom vremena stvorili smo legendarnu, sentimentalnu i romantičnu povijest naše profesije u koju većina liječnika slijepo vjeruje. Vjerujemo kako je liječnik oduvijek bio vrijedan i mudar gospodin (džentlmen), visoko štovan u vlastitoj sredini, koji je sebe nesebično žrtvovao za dobrobit vlastitih pacijenata. Mi gotovo obožavamo Hipokrata o kojem znamo vrlo malo ili smo, štoviše, u nakani da zadovoljimo našu romantičnu želju za pretkom i simbolom, stvorili mitskog Hipokrata, koji nema nikakve veze s njegovom povijesnom ličnošću."

Postoje, dakako, i suprotne, kritične i negativne, pa i katastrofične interpretacije liječničke prošlosti, a jednu od njih ovako je izrazio poznati američki liječnik i analitičar «medicinskog plemena» Thomas Lewis:

"Povijest medicine nije nikada bila naročito privlačan predmet u medicinskom obrazovanju, a jedan od razloga za to jest njena ubitačna monotonija. Iz vijeka u vijek medicina je opstala uz čisto nagađanje i najgrublju vrstu nadriliječništva. Teško je zamisliti neki manje znanstveni pothvat među ljudskim zanimanjima. Praktično govoreći, s vremena na vrijeme u liječenju bolesti iskušano je sve što je ljudima palo na pamet, a kada bi jednom bilo iskušano, trebala su proteći desetljeća, čak i stoljeća, prije nego bi se digle ruke od toga. Promatrano unatrag, bilo je to najpovršnije i najneodgovornije eksperimentiranje koje se oslanjalo isključivo na učenju na pogreškama. Puštanje krvi, uzimanje sredstava za čišćenje, stavljanje pijavica, pijenje svih mogućih napitaka, uzimanja otopina svih poznatih metala, primjena svih mogućih i nemogućih dijeta do potpunog posta, a većina svega toga zasnivala se na najnevjerojatnijim pretpostavkama o uzrocima bolesti, plodu čiste mašte. To je bilo medicinsko nasljeđe sve do prije nešto više od stotinu godina."

Svjestan kako se interpretacije povijesti liječništva vrlo često kreću između navedenih i srodnih utopijskih i kontrautopijskih pretjerivanja, Henry E. Sigerist još je davne 1933. godine pokušao skicirati realnu analitičku paradigmu za vrednovanje liječništva i medicine:

"Pokušajmo na objektivan način ukratko skicirati povijest liječničke profesije. Zadatak je liječnika uvijek bio isti: unaprijediti zdravlje pojedinca putem preveniranja bolesti i njenog liječenja. Svako je društvo tražilo liječnika koji raspolaže znanjem, vještinom, predanosti vlastitim pacijentima i sličnim kvalitetama. Ali njegov položaj u društvu, zadaci koji su mu bili dani i pravila prakse koja su mu bila nametnuta, mijenjali su se kroz povijest. Oni su primarno bili određeni društvenom i gospodarskom strukturom te stručnim i znanstvenim mogućnostima što su stajala na raspolaganju medicini u danom vremenu."

(The Physician's Profession through the Ages, Bulletin of the New York Academy of Medicine, IX, l933.)

Položaj liječnika i liječništva u suvremenim društvima bitno se i ne uvijek pozitivno promijenio u posljednjih dvadesetak godina.

Naime, nakon dugog zlatnog razdoblja liječništva koje je potrajalo gotovo puno stoljeće - od kraja devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća - u kojem je povjerenje pacijenata i javnosti u medicinu (i znanost općenito) i liječništvo bilo vrlo visoko, a visoka su bila i primanja i ugled liječnika, nastupilo je razdoblje "velikih medicinskih očekivanja", tj. razdoblje ozbiljnih kritika i pritisaka javnosti na liječnike i medicinu.

Razvoj brojnih pokreta za ljudska prava postepeno se proširio i na područje liječništva, medicine i zdravstva, tako da su danas u gotovo svim europskim i zapadnim zemljama usvojene povelje ili zakoni o pravima pacijenata (u vrijeme dok ovo pišem, prijedog hrvatskog zakona o pravima pacijenata već se nalazi u saborskoj proceduri) te time stvorene snažne institucionalne pretpostavke za dodatne pritiske pravosuđa, medija, građana (pacijenata) i javnosti na liječnike, medicinske sestre, osoblje i zdravstvo.

To je zapravo i jedan od glavnih razloga zbog kojih je u posljednjih nekoliko godina u razvijenim zapadnim zemljama poraslo profesionalno (teorijsko i empirijsko), javno i političko zanimanje za fenomen "nesretnih liječnika".

Empirijska istraživanja i prateće stručne i političke rasprave o tom fenomenu u pravilu pokušavaju pronaći odgovore na zdravorazumsko pitanje: Zašto su suvremeni liječnici (za razliku od njihovih kolega iz dvadesetog stoljeća) zapravo «nesretni», tj. što su razlozi njihova ljudskog (životnog) i profesionalnog nezadovoljstva i kakvu bi «terapiju» trebalo primijeniti da bi se umanjila ili sasvim uklonila ta – akutna ili kronična - "nesretnost" liječnika.
Izravni poticaj za pojavu tog velikog zanimanja za fenomen «nesretnih doktora» bio je kratki uvodnik "Zašto su doktori tako nesretni?" koji je sredinom 2001. objavio urednik časopisa The British Medical Journal Richard Smith (BMJ 2001;322: 1073-1074). Njegov je članak počeo ovim riječima:

"Doktori su nesretni. Nisu svi doktori stalno (cijelo vrijeme) nesretni, ali kad se doktori skupe, njihov razgovor skrene u jadikovku i govor o prijevremenoj mirovini." (isto, str. 1073).

Dakako, znatno prije objave tog uvodnika postojala su brojna istraživanja, anagdotalni i zdravorazumski uvidi u "nesretnost" - profesionalna nezadovoljstva, frustracije, razočaranja, iznevjerena očekivanja i sl. – liječnika (i sestara). U tom je smislu vrijedno spomenuti, primjerice, članak Jeromea P. Kassirera «Nezadovoljstvo liječnika» (Doctor Discontent) objavljen u The New England Journal of Medicine 1998. godine (Volume 339: 1543-1545) te empirijska istraživanja američke "The Kaiser Family Foundation": "Doctor's Opinions about their Profession".

Nakon svih istraživanja i rasprava o nesretnosti ili nezadovoljstvu liječnika, u načelu je moguće kazati da je danas preostalo vrlo malo nepoznanica u «općoj teoriji» o liječničkoj i sestrinskoj nesretnosti.

Brojna istraživanja i rasprave sugeriraju zaključak da su današnji liječnici sve manje sretni i zadovoljni: zbog sve većih radnih i administrativnih obveza, zbog sve uže specijalizacije, zbog pritisaka i negativnog medijskog publiciteta o liječnicima i medicini, zbog prevelikih očekivanja pacijenata, zbog gubitaka profesionalne autonomije, zbog pravosudnih postupaka zbog malprakse, zbog tzv. krize uspjeha suvremene medicine, tj. zbog okolnosti što je veliki medicinski uspjeh – produženje života – rezultirao povećanjem i težinom kroničnih bolesti ljudi u starijoj životnoj dobi.
Iako, dakle, postoje neki opći – globalni, svjetski – razmjeri i uzroci zadovoljstva i nezadovoljstva, pa i sretnosti i nesretnosti liječnika, nepobitna je činjenica da su liječnici, ali i pacijenti, danas u svakoj zemlji na svoj način (ne)zadovoljni i (ne)sretni.

Ta konstatacija vrijedi, dakako, i za hrvatske liječnike, ali i za hrvatske pacijente.

Pad komunizma, raspad Jugoslavije i stvaranje suvremene hrvatske države i društva napokon su nam pružili osnovne pretpostavke za slobodan razvoj medicinskih i drugih profesija.

Istodobno, rat i njegove posljedice, duboka i teška opća gospodarska kriza te kronična financijska kriza u zdravstvu stvorile su i stvaraju ozbiljne, često i nepremostive prepreke za razvoj suvremenog profesionalizma u medicini, kako u liječništvu, tako i u drugim medicinskim i zdravstvenim područjima: sestrinstvo, stomatologija, farmacija i sl.

Pojava ove izuzetno vrijedne knjige u tom je pogledu doista veliki nakladnički i urednički pothvat, ali i autorski pothvat preko 7400 liječnika koji su nakladniku dali na uvid sve ključne informacije o svom životu i radu.


Prof. dr. sc. Slaven Letica
redoviti profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu